Postoje dvije vrste ljudi. Oni koji će krenuti trčati "od ponedjeljka" i oni koji to govore već posljednje tri godine. Negdje između te dvije skupine nalazi se prosječan student. Student koji će bez problema prepješačiti pola grada kako bi stigao na predavanje, trčati za tramvajem kao da lovi formu za Olimpijske igre ali će na pitanje "ideš li trčati?" reagirati kao da je upravo saznao da seminar ipak nema 5 nego 25 stranica. 

A šteta.

Jer trčanje zapravo nikada nije bilo rezervirano samo za maratonce, fitness entuzijaste i one misteriozne ljude koji tvrde da uživaju buditi se u šest ujutro. Ponekad je dovoljno navući tenisice, okupiti društvo i pojaviti se na startu. Posebno kada tih pet kilometara znači puno više od obične rekreacije.

Jer budimo iskreni – studenti su već svakodnevno uključeni u disciplinu koju bismo mogli nazvati "preživljavanje semestra". Trči se na predavanja, trči se za rokovima, trči se za tramvajima, a ponekad i od vlastitih obaveza. Kad se sve zbroji, možda je vrijeme da se jednom potrči i za dobrim ciljem.

I zato donosimo pet razloga zašto bi svaki student barem jednom trebao otrčati humanitarnu utrku.

Razlog broj jedan: vjerojatno ste već spremniji nego što mislite

Zanimljivo je kako studenti često podcjenjuju koliko se zapravo kreću tijekom dana. Hodanje od tramvaja do faksa, od faksa do menze, od menze do knjižnice, pa od knjižnice do kafića jer "ionako bolje učiš uz kavu". Onda još deset minuta kruženja po hodnicima u potrazi za slobodnom utičnicom i mjesto u čitaonici koje nije pored osobe koja tipka brzinom industrijskog stroja.

Kad se sve zbroji, pet kilometara više ne zvuči kao neka zastrašujuća brojka. Zapravo, jedina je razlika što ovaj put postoji start, cilj i malo više dobre volje.

Razlog broj dva: mozak ponekad treba odmor od ekrana

Svatko zna onaj scenarij kada se otvori TikTok ili Instagram "na pet minuta", a sljedeće što se primijeti jest da je prošlo sat vremena. Seminar još uvijek nije napisan, skripta je i dalje zatvorena, a mozak se nekim čudom osjeća umornije nego prije.

I dok će algoritam uvijek pronaći još jedan video mačke koja svira klavir ili recept koji nikada neće biti isproban, tijelu ponekad treba nešto sasvim drugo.

Sat vremena bez notifikacija, mailova i beskonačnog skrolanja ponekad vrijedi više od cijelog vikenda provedenog pred laptopom.

Razlog broj tri: ljudi u stvarnom životu ipak su bolji od algoritama

A onda dolazimo do možda najpodcjenjenijeg razloga zašto ljudi vole ovakve događaje – ljudi.

Društvene mreže uvjerile su nas da poznajemo stotine osoba, ali realnost je često puno jednostavnija. Većina nas mjesecima razgovara s istim ljudima, sjedi u istim kafićima i kreće se u istim krugovima.

Humanitarne utrke imaju zanimljivu naviku razbijanja tog balona.

Na njima se nađu studenti, rekreativci, profesionalni trkači, prijatelji koji su došli pružiti podršku i oni koji već na startu najavljuju da će "lagano", a onda nestanu prema horizontu nakon prve minute.

Takvi događaji podsjećaju koliko je lijepo biti dio zajednice.

Razlog broj četiri: nitko ne očekuje da budete Kipchoge

Možda najveći problem nastane kada netko prvi put čuje brojku od pet kilometara.

U glavi se odmah pojavi scena iz sportskog filma, znoj, napor i osjećaj da se radi o pothvatu rezerviranom za profesionalce.

Istina je puno jednostavnija. Nitko ne očekuje olimpijski rezultat. Nitko ne dijeli ocjene za tehniku trčanja. Nitko ne provjerava koliko je puta netko stao usput. Može se trčati, hodati, kombinirati oboje ili jednostavno uživati u atmosferi. Poanta nikada nije bila biti najbrži. Poanta je bila pojaviti se.

Jer istini za volju, većina studenata ionako najveće sprinteve odrađuje kad vidi da tramvaj zatvara vrata. I to vrlo uspješno.

Razlog broj pet: ovo nije samo utrka

Postoje utrke nakon kojih ostane medalja u ladici. Postoje utrke nakon kojih ostane fotografija za društvene mreže. A postoje i utrke nakon kojih ostane osjećaj da je učinjeno nešto dobro.

Humanitarna utrka Zasvijetli za druge održat će se 7. lipnja u 17 sati, s početkom kraj Boćarskog doma Zrinjevac na Savskom nasipu u Zagrebu, a okuplja sve koji žele spojiti rekreaciju, zajedništvo i pomaganje drugima.

Trči se pet kilometara, a sredstva prikupljena kroz kotizacije namijenjena su Udruzi invalida rada Zagreba i pomoći osobama s invaliditetom. I možda je baš to ono što ovu utrku čini posebnom.

Jer cilj nije samo doći do cilja. Cilj je znati da je svaki prijeđeni metar nekome značio nešto više. Da je svaka prijava bila mala gesta podrške.

U svijetu u kojem često slušamo kako pojedinac ne može puno promijeniti, ovakvi događaji podsjećaju na suprotno.

Ponekad je dovoljno nekoliko ljudi, jedan nasip, lijepo vrijeme, malo dobre volje i zajednički cilj.

Na kraju dana nitko se neće sjećati je li utrku završio za 26, 36 ili 46 minuta. Nitko se neće prisjećati vremena na štoperici. Ali možda će se sjećati sunčanog popodneva uz Savu. Možda će se sjećati prijatelja koji je došao "samo podržati", a završio na stazi. Možda će se sjećati osjećaja zajedništva koji se danas tako rijetko pronalazi.

I možda će se sjećati spoznaje da je ponekad dovoljno izdvojiti sat vremena svog dana kako bi se nekome uljepšao puno veći dio života.

Neki će 7. lipnja istrčati osobni rekord.

Neki će pola utrke govoriti da im je ovo zadnji put.

Neki će doći zbog društva.

Neki zbog zdravlja.

A neki jednostavno zato što žele napraviti jednu malu dobru stvar.

I vjerujte, to je sasvim dovoljan razlog za prijavu.

Prijave su otvorene, posljednji dan za prijavu je subota 6. lipnja, a prijaviti se možete putem forme.

Navucite tenisice, okupite ekipu i zasvijetlite za druge.

Jer ponekad je dovoljno samo napraviti prvi korak.

Sve ostalo dođe samo od sebe.

Saznaj više!

Ako želiš saznati više o ovome i ostalim projektima, posjeti našu web stranicu. Kako ne bi propustio/la najnovije informacije o radu Udruge, zaprati nas na društvenim mrežama – Facebooku, Instagramu, LinkedInu, TikToku i YouTubeu. Pretplati se i na dvotjedni newsletter kako bismo te mogli obavijestiti o aktualnim projektima na mail.